Koliko nas sustav štiti od napada korisnika?
Radnici sustava socijalne skrbi su izrazito često izloženi prijetnjama i skrivenim porukama u komunikaciji koje bi trebale imati učinak ne postupanja i nezaštićivanja najranjivijih skupina prije svega djece ali i starih i nemoćnih. Obzirom na izrazitu odgovornost, očekivanja i dane im javne ovlasti, zaposlenici koji postupaju u zaštiti djece i drugih ranjivih skupina trebali bi biti zaštićeni na najviši mogući način koje Kazneni zakon poznaje (kao osobe koje je potrebno štiti izravno). No, u stvarnosti se događaju situacije poput slučaja kolegice pravnice M. M. iz jednog našeg centra za socijalnu skrb, koja je upravo ispred tog centra za socijalnu skrb štitila prava djeteta u sudnici. Dakle, obavljala je svoju dužnost, odnosno ono što država i društvo od nje očekuju, običnim riječnikom rečeno kolegica je revno odrađivala posao prema zakonu i prema onome što je stručni tim odnosno centar zaključio. Obavljala je posao u ime centra za socijalnu skrb odnosno države. Nezadovoljna stranka je u sudnici napala kolegicu M. M. , prvo verbalno a onda i fizički. Kolegica je pretrpjela strah, šok, ponižena je na najbrutalniji mogući način jer je pala i puzala po podu, zadobila je i određene tjelesne povrede, a u tim trenucima nitko joj nije mogao pomoći. Hitna medicinske pomoći koja je pružana u sudu tekla je na način da je prvo posvećeno vrijeme nasilniku, a onda žrtvi odnosno kolegici M. M. U trenucima nakon događaja teško su se snalazili i policajci i suci. Jednostavno stanje koje je „sve zateklo“. Nakon toga, nakon prvotnih reakcija u praksi se događa da poslodavac M.M. ignorira taj događaj, niječe odgovornost, ne pridaje mu praktički nikakvu pozornost (a o kolegijalnosti ne treba ni spominjati), čak svojim djelovanjem pokušava događaj učiniti „nevidljivim“ (ne koristi prigodu posjete centru za socijalnu skrb od strane tadašnje ministrice Bernardice Juretić predstaviti joj kolegicu M. M. koja se zatekla tu, kao žrtvu i time ministrici ukazati na potrebu sustavnog štićenja zaposlenika sustava, a u radijskoj emisiji na pitanje oko toga da su zaposlenici izloženi nasilju gdje novinarka aludira na nedavne događaje kolegice M. M. poslodavac skreće temu na općenito i ne koristi prigodu javno ukazati na problematiku koja se događa). Kolegica M. M. je dodatno bila ponižena i povrijeđena od strane poslodavca kroz relativiziranje i nezainteresiranost za njeno stanje i problematiku.
Sve to je imalo sudski epilog koji je završio isplatom odštete kolegici M. M., ali u bitnome i povećalo ukupni trošak na 40 i više tisuća kuna za državni proračun. Naravno, dostojanstvo i osjećaj pripadanja nekome i nečemu što je vrijedno truda, osjećaj da si za ime i u ime drugih dao sebe, novac ne može nadoknaditi. Bit priče je u tome da je M. M. uspjela na sudu dokazati osporavano stanje i relativiziranje odnosno odgovornost poslodavca za pretrpljeno i na taj način makar djelomično dobila zadovoljštinu ignoriranja situacije i stanja.
Naravno i počinitelj je kažnjen, a ta kazna je pretvorena u blagi rad za opće dobro. To je samo dio priče koji ukazuje na to da je moguće čak i u najvišim državnim institucijama tući one kojima je dužnost i obveza štiti djecu, a da prođu s kaznama koje im ne znače previše.
Postavljaju se logična pitanja o tome je li bilo koga briga za ono što se događa, ima li itko odgovornosti, je li kolegica M. M. mogla izbjeći nešto od opisanoga? Tko je slijedeća/slijedeći „M. M.“? Koliko „M. M.“ još ima u sustavu za koje se ne zna i koje su „zataškane“? Treba li se dogoditi situacija ponovno kao našem kolegi iz Splita pokojnom Jakovu Kudriću? I ono ključno pitanje, možemo li se boriti za prava djece i ugroženih, a sami osjećati strah i ugroženost?
Taj strah i ugroženost na žalost su dvojaki. Prije svega od stanaka, ali i od poslodavaca. Koliko je takav pristup dobar i opravdan u odnosu na one radi kojih radimo to što radimo? Država se odluči na nultu stopu tolerancije na nasilje spram ugroženih i ranjivih skupina građana ali ne i na zaštitu (kamoli podršku) onih koji trebaju štiti ugrožene i ranjive skupine građana. Zar je u takvim uvjetima realno očekivati najviše standarde koje kao društvo proklamiramo?
U opisanom slučaju iz prakse koji je nedavno okončan kroz sudski postupak u drugom stupnju jedini koji je reagirao promptno i onako kako to doliči za sustav i prema pravnoj legislativi jest SZDSSH. Nije to samohvala već još jedna potvrda o tome što se događa našim kolegama, čemu su sve izloženi uz ionako tešku, možda najtežu problematiku koju imaju za rješavati kada su u pitanju djeca i nemoćni odnosno ugrožene i ranjive skupine građana.
Sindikat odnosno baza, njegovi članovi, nema iluzija o tome što je potrebno činiti. Da bi se postigli najviši standardi djece i drugih ugroženih i ranjivih skupina građana, da bi se beskompromisno mogla štiti njihova dobrobit, u što nema sumnje da je opredjeljenje naše društvene zajednice odnosno Republike Hrvatske, potrebno je u Kazneni zakon unijeti izravne odredbe koje će na nedvojben način staviti u zaštitu zaposlenike djelatnosti socijalne skrbi.
Za Središnji odbor, pripremio:
Mato Zovkić, mag.act.soc.