Zamolba ministru Aladroviću za očitovanjem
Cijenjeni ministre Aladroviću,
prije svega želja nam je naglasiti kako smo već u nekoliko navrata iskazali načelno podršku Vašim nastojanjima i naporima doprinijeti socijalnoj skrbi i učiniti je boljom i učinkovitijom no, ta podrška nije bezuvjetna.
Nemalo smo bili iznenađeni dana 26. travnja 2021. kada ste predstavljali Akcijski plan unaprjeđenja sustava socijalne skrbi s krajnjim ciljem sveobuhvatne reforme sustava koji treba omogućiti bolju zaštitu korisnika i unaprijediti stručni rad djelatnika u sustavu, a da riječi niste rekli o priči već prihvaćenoj u dobrom dijelu javnosti tzv. „smanjenju ovlasti“.
Stoga smo u tom smislu i istupali pred javnosti i u medijima naglašavajući da ćemo tražiti Vaše očitovanje u smislu obrazloženja. Ne možemo i ne želimo vjerovati da je to namjerno ispušteno i kako će te ponoviti pogrešku svih Vaših prethodnika a kojih nije bilo malo. Rekli bismo da je bilo dobrih, manje dobrih i loših ministara i ministrica koji su upravljali sustavom socijalne skrbi, bolje reći pokušali upravljati. U prosjeku im je mandat, gledano 30-ak godina unazad, trajao oko 2,5 godina, što dovoljno svjedoči koliko je teško i bolno, biti na čelu takvog resora.
Nekako smo se ponadali, slušajući Vas i prateći Vaše istupe, da bi Vi mogli stvarno „ministarski zagristi problem“. No, ono što smo čuli u Akcijskom planu jesu dvije stvari koje su „glasnije“ odjeknule od nekih dobrih rekli bi smo poteza unutar predviđenih reformi.
Te dvije stvari su centralizacija i nadzor. Naime, po našem dubokom uvjerenju centralizacija naspram 23 godine nastojanja socijalnu skrb, kao posebnu djelatnost decentralizirati jest zaokret od ravnih 180 stupnjeva. A takav zaokret zahtijeva potpunu promjenu cjelokupne nomenklature socijalne skrbi, za koju nema vremena za eksperimentiranje. To znači da je nama, socijalnim radnicima (svim zaposlenima u djelatnosti socijalne skrbi) svejedno kakav oblik organizacije je na snazi ali ona mora biti dobro, jako dobro, pripremljena, da bi kako ste naglasili, sustav mogao omogućiti bolju zaštitu korisnika i unaprijediti stručni rad radnika.
Na žalost ne vidimo da bi, makar ono što je izloženo, moglo imati taj efekt. U okviru centralizacije prezentirana je Akademija kao nešto što bi bilo spasonosno. Ne znamo od kuda ideja i informacija o tome da socijalni radnici nisu educirani za posao koji rade. Je li to stvoren dojam u javnosti kako se socijalnim radom i znanosti socijalnog rada može baviti svatko, pa i ulica? Čak i kada se događaju najgore posljedice sa tragičnim i smrtnim ishodima, za koje socijalni radnici vjerojatno najdublje žale, ne znači da nisu radili, dali od sebe sve, često i više nego je to opis poslova i da nisu kompetentni. Svjedoci smo sličnih događanja u sustavu zdravstva. Je li tamo bilo kome pada na pamet uključivati ulicu i javnost, preispitivati što nam liječnici govore? Naravno da ne. Svakako je potreban nadzor i uvid javnosti ali ne na onaj način kako se to događa u sustavu socijalne skrbi. To što posao socijalnog radnika izgleda svakome jednostavan i jer prividno dotiče obične stvari, nije ni izbliza jednostavan posao. Naprotiv, radi toga je složeniji od mnogih drugih. Ne znamo točno čime bi se Akademija bavila, kako bi bila ustrojena, što joj je nadležnost, kakva je uloga Hrvatske komore socijalnih radnika ako se ustanovljuje Akademija i u kakvom su međuodnosu. Dakle, uz predstavljeno ide puno toga šire nego je to vidljivo na prvu.
Drugo što se jako čulo jest nadzor i nadziranje. Poštovani ministre, znate li kako danas izgleda rad stručnjaka i profesionalaca u sustavu socijalne skrbi? Svi nas nadziru, apsolutno svi. I ne bi to bio problem kada bi neki nadziranje bazirali na vlastitom radu i vlastitim metodologijama rada koje su im zakonom dane u nadležnosti. Tako mi danas bivamo nadzirani od policije, državnog odvjetništva, pravobranitelja, sudova, Sabora, Vlade, nadležnog ministarstva, i dodatno svakoga onoga tko se sjeti. Svi vlastiti posao i ulogu baziraju na onome što smo mi odradili ili nismo. Izrazito često, gotovo uvijek, se socijalne radnike stavlja u poziciju krivca. Koja još profesija može podnijeti takav udar na zdrav razum? To je početna točka s koje kreće nadziranje, a u javnosti se predstavlja kao suradnja. Ta riječ suradnja za nas socijalne radnike znači da smo podčinjeni, doslovno, drugima. I mi imamo potpuni nesrazmjer znanja i senzibiliziranosti za žrtve nasilja, obitelji, djecu, radi čega nas često ne razumiju oni koji bi trebali. Da, treba reći jednom otvoreno da su drugi ti koji nisu senzibilizirani i ne postupaju onako kako bi trebalo kada su u pitanju žrtve i djeca. Mislimo da je tome razlog jer oni stvarno vjeruju da to nije njihov posao za što prema sada postavljenim stvarima imaju i potvrdu javnosti. Prečesto umjesto dobrobiti žrtve ili djeteta, je nečija moć po poziciji i to bez udubljivanja u problematiku, a često i bez dostatnih znanja s tog područja jača od znanja i želje socijalnog radnika. Na taj način socijalne radnike se stavlja ili bolje rečeno gura u nekakvu imaginarnu grupu ljudi koji su po zakonu bitni ali po istim zakonima nemoćni. I uzalud Akademije i edukacije. Ministre, educirati treba druge za područja kojima se prvenstveno bavimo mi. Možda bi shvaćanje (priznanje) da je kada su u pitanju zanemarivanja, zlostavljanja i nasilje nad djecom najkompetentniji i najodgovorniji socijalni radnici i da su tu npr. liječnici „samo pomagači“ i da trebaju bez kalkulacija ispuniti svoju zakonsku obvezu, pomoglo stvarno riješiti probleme za koje se tereti socijalna skrb odnosno socijalni radnici. Jednako tako je i s vrtićima, osnovnom školom, a i srednjom, pa i drugima. Možda sustav posložen po Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji nije baš dobro posložen i ne daje željeni efekt. Tako silno najavljivano nadziranje ne može dati rezultata osim daljnjeg maltretiranja ionako već izmorenih i onemoćalih socijalnih radnika koji su na rubu. Ne izmorenih od svoga posla ili zahtjevnosti, već od nelogičnosti u cjelokupnom sustavu zaštite djece i žrtava Republike Hrvatske. Zar nam 23 godine ne govore ništa o tome da priča o tome kako su socijalni radnici krivi, neuki i neradnici jednostavno ne može donijeti nikakav rezultat jer, nije istina. Svako baziranje na tim postavkama dati će krive rezultate i ishode. Možete nas kažnjavati, možete zazivati DORH ali rezultat neće biti promijenjen. Ili možda hoće, na sasvim obrnut način od očekivanoga. S vremenom će se osipati iz sustava stručnjaci, oni najistaknutiji i najiskusniji, a popunjavat će se onako kako bude moguće. Možda to jasno treba komunicirati.
I kada na prethodno još dodamo tzv. broj ovlasti, a u biti je riječ o poslovima koje stručni radnici obavljaju, njihov broj i raznolikost, tek onda nismo nigdje, što je još gore, ukoliko ne bude senzibiliteta za ono što govorimo, nećemo ni biti. Za nekoliko godina, ponovno ćemo imati priču kakvu imamo cjelokupno vrijeme do sada. Zar doista to želite?
Duboko vjerujemo da ne, samo nam se čini kako nemate točne informacije, one iznutra (iz sustava). Ne znamo zašto? Koliko smo Vas razumjeli željeli ste smanjivati opterećenost socijalnih radnika, do nedavno. To se uklapalo u konačni cilj. Gdje se to izgubilo? Prije svega stručnjaci se koriste za poslove administratora što je trogodišnja srednja škola, a ne obrazovan čovjek s dodatnim nizom edukacija (svjedocima smo do sada puno edukacija kojih je bio pozamašan broj, a što s njima, gdje se stečena znanja koriste, kakav je njihov smisao bio kada ih sustav ne koristi?). Zar je razumno isplaćivati plaću visokoobrazovanoj osobi, a koristiti je za posao III. stupnja obrazovanja? No, nije samo to u pitanju. U pitanju su i poslovi koje danas rade stručnjaci i visokoobrazovane osobe a neki od njih su:
- zajamčena minimalna naknada,
- pravo na doplatak za pomoć i njegu,
- pravo na osobnu invalidninu…
Zajamčena minimalna naknada je pravo na novac koje imaju određeni građani jer ne mogu raditi iz raznoraznih razloga i koje je određeno zakonom, sve je definirano, ispunjava li ili ne uvjete, može provjeriti svatko tko ima srednju stručnu spremu.
Pravo na doplatak za pomoć i njegu i osobna invalidnina su također strogo definirane zakonom i nema tu nekog stručnoga rada. Stvari posložene kao sada jednostavno nemaju puno smisla. Nikakvim stručnim radom, nije moguće nekome priznati pravo ili ne priznati, pa čak ni povećati ili ne povećati. Ne postoji nikakva diskrecijska ocjena. Čak i ona razlika koja postoji između korisnika, a koja se odnosi na uvjete života, pa bi to značilo da osoba s jednakom nefunkcionalnošću organizma ali u različitim uvjetima (samo ilustracije radi npr. ona koja živi u blizini doma zdravlja, ljekarne, pošte, prodavaonice … i ona koja živi negdje zasebno u brdu ili na kakvom „stanu“ u Slavoniji) trebala bi biti utvrđena od vještaka socijalnih radnika koji rade u tijelu vještačenja naravno pod pretpostavkom da liječnici uvaže kolegicu/kolegu vještakinju socijalnog radnika i ono što on govori, te odrede stupanj invaliditeta odnosno funkcionalnosti organizma za svaku osobu pojedinačno. Dakle, socijalni radnik u centru za socijalnu skrb apsolutno nema nikakvu „stručnu“ ulogu po ovim, a i nekim drugim pravima.
Postoje i apsurdi koje rade socijalni radnici u centrima za socijalnu skrb. Jedan je i apsurd da socijalni radnik popunjava socijalnu anketu za osobu koja je ili ide na izdržavanje kazne zatvora. Prije svega to nije nikakav stručni posao, a pitanja koja se tamo nalaze su ispod svake razine obrazovanja i upotrebljivosti s aspekta socijalnog radnika kao stručnjaka. Ono još apsurdnije, kako se na obrazac socijalne ankete koji ima zaglavlje i prednju stranu Ministarstva pravosuđa, može potpisati socijalni radnik i ravnatelj sasvim drugog sustava? Ima li to smisla, a i u pogledu zakonitosti, pitanje je. I sve to socijalni radnici strpljivo i šutke rade godinama. No, čini se kako više ne mogu.
I mogli bi smo nabrajati nelogičnosti koje se javljaju i što nas sve čini tako tromima i neefikasnima ali nikako ne bi smo pristali na to da razgovaramo o našoj lijenosti, nestručnosti i nekompetenciji. Želja nam je da to čim prije razumijete, na dobra način jer, tek tada može početi proces „ozdravljenja“ sustava socijalne skrbi.
Zato ministre molimo Vaše očitovanje, ne u smislu da Vas prozivamo, već u smislu da želimo čuti pojašnjenje onoga što nismo čuli predstavljanjem Akcijskog plana, a jesmo čuli na drugim razinama i na drukčiji način.
Bez patetike, mislimo da ste osoba koja može „uhvatiti ritam socijalne skrbi“, i da stvarno imate, gledajući vremenski raspon neučinkovitih i nesvrhovitih reformi do sada, povijesnu priliku učiniti nešto doista korisno za dio hrvatskih građana. Onaj najranjiviji. Ne kaže se uzalud da je lanac jak, onoliko koliko je jaka njegova najslabija karika.
Koliko smo razumjeli ni novac nije više toliki problem, novac ste Vi i Vlada osigurali. Ne vidimo razloga da kvalitetnim preslagivanjem sustava socijalne skrbi, u zajedništvu, učinimo sustav boljim u zaštiti korisnika i unaprjeđenog stručnog rada.
Sigurni smo da Vi to želite, a sigurni smo da žele to i naši članovi, ali i ne članovi.
U toj vjeri i s tom mišlju, srdačno Vas pozdravljamo i želimo uspjeha u radu, te u očekivanju Vašeg odgovora na pitanje koje smo postavili, završavamo ovaj naš dopis.
S poštovanjem,
ZA SZDSSH
Mato Zovkić, potpredsjednik
