Vidović: Tragedija u Đakovu ‘zakonita’ je posljedica birokratizirane nebrige i lošeg stanja u sustavu socijalne skrbi

Nakon tragedije u kojoj je korisnik Centra za socijalnu skrb u Đakovu ubio socijalnu radnicu, a potom upucao njezinog kolegu pravnika u glavu, iznova je aktualizirano pitanje stanja u sustavu socijalne skrbi u kojem su nezadovoljni i djelatnici zbog teških uvjeta rada i prijetnji kojima su izloženi, ali i korisnici centara jer im se pristupa neadekvatno i birokratizirano. Bivši ministar rada i socijalne skrbi u Vladi Ivice Račana, inače sociolog po struci, a danas politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, komentirao je za Direktno postojeće stanje u tom resoru te što bi trebalo učiniti da bi se situacija počela mijenjati na bolje. 

Vidović je prvo podsjetio da je u njegovom mandatu (2001.-2003.) Ministarstvo provelo mirovinsku reformu, reformu radnog zakonodavstva i da je bila pripremljena reforma sustava socijalne skrbi na kojoj je dvije godine radilo oko 200 stručnjaka i suradnika i to do u “‘detalje što treba napraviti koji mjesec”.

“Kao ministar sam svojim nasljednicima predao kompletnu dokumentaciju detaljno razrađene strategije koja je obuhvatila sve aspekte reforme sustava i taj veliki posao, koji je koštao oko 400 tisuća funti koje smo kao donaciju primili od britanske vlade, je propao, a papiri su vjerojatno završili ‘u smeću’ jer nismo imali vremena sami provesti reformu”, opisuje Vidović uobičajenu sudbinu pripremljenih reformi koje završavaju i prije nego što su započele kada dođe do smjene vlasti i novi ministar preuzme resor od svog prethodnika.

Vidović napominje kako je sustav socijalne skrbi bio zapušten, loš, zastario i neprikladan i u njegovo vrijeme zbog čega se i krenulo u pripremu reforme kako bi ga osuvremenili i podigli na viši nivo.

Problem se ne može promatrati izolirano

Komentirajući najnoviji slučaj napada na socijalne radnike koji je, ne prvi put, završio tragično, Vidović upozorava kako je to ‘zakonita’ posljedica stanja u tom sustavu.

I u njegovu je mandatu ubijen socijalni radnik u Splitu, a presudio mu je korisnik nezadovoljan iznosom socijalne pomoći. Prema tragično okončalom djelatniku Jakovu Kudriću nazvana je i godišnja nagrada Hrvatske udruge socijalnih radnika.

Bivši ministar je uvjeren kako se problem ne može promatrati izolirano s aspekta sigurnosti jer dok se sustavu ne pristupi holistički i cjelovito, ovakve tragedije kao u Đakovu i dalje će se događati, “koliko god detektora metala stavili”.

Birokratizirana nebriga

“Imamo situaciju u zemlji u kojoj su ljudi strahovito frustrirani, imamo sustav socijalnih naknada koje su potpuno neadekvatne i netransparentne; imamo socijalne službe koje su postavljene na potpuno zastario i anakron način jer nisu prilagođene korisnicima i građanima nego funkcioniraju prema birokratskim kriterijima i načelima”, opisuje ključne probleme Vidović.

A sve je loše postavljeno, počevši od sustava obrazovanja socijalnih radnika. “Pokušao sam preko Komore socijalnih radnika dati dignitet toj profesiji, da se naprave profesionalni standardi i socijalni se rad etablira kao znanost…”, tvrdi naš sugovornik ponavljajući da su ljudi silno frustrirani i zbog osjećaja ‘potpuno birokratizirane nebrige’.

“To je kad se netko formalno brine za vas, a zapravo se ne brine i ne rješava problem. Ne treba zanemariti niti realno niske socijalne naknade koje ne omogućavaju konkretnu pomoć”, nabraja dalje.

Socijalni radnici ‘kao ćate birokrate’

Upozorava da uvijek treba imati na umu da su korisnici centara za socijalnu skrb ljudi koji se nalaze u teškim životnim situacijama, žrtve su obiteljskog nasilja, pate od siromaštva, nezaposleni su, imaju problema s odgojem djece, fizički i psihički su bolesni… Dakle, riječ je o osjetljivoj skupini građana i njima se ne može pristupati kao ‘klijentima u banci ili pošti’.

“Socijalni radnici pretvorili su se u ‘ćate birokrate’ i većinu vremena provode ispunjavajući mnoštvo formulara, izdajući kojekakve obrasce unificiranih mišljenja; zaokupljeni su administriranjem umjesto da se bave klijentima”, opisuje jedan od mnoštva problema u organizaciji njihova rada te potvrđuje navode žrtava obiteljskog nasilja koje se žale kako centar za socijalnu skrb nije mjesto gdje primaju konkretnu pomoć, savjet i zaštitu nego da je riječ o mjestu koje ih dodatno traumatizira zbog birokratiziranog načina rada socijalnih radnika.

Nužna fleksibilnost

Vidović ističe da centri za socijalnu skrb moraju biti fleksibilni i u svom radu prilagođeni specifičnim problemima određene populacije u lokalnoj zajednici u kojoj djeluju. “Ne može jednako funkcionirati Centar za socijalnu skrb u Čakovcu gdje imate veliku romsku populaciju sa specifičnim potrebama i negdje u Slavoniji gdje su uglavnom siromašni i stariji ljudi, jer mladost ju je u velikom broju napustila”, upozorava bivši ministar i napominje da se centri moraju dobro i kadrovski i financijski ekipirati kako bi kvalitetno mogli obavljali svoju funkciju.

“Važna je i prevencija, a ne samo kurativa. Morate dobro biti povezani s lokalnom zajednicom jer nije dovoljno da država samo spusti novce za socijalne naknade i da se s time završi priča sa socijalnom uslugom”, poručuje.

Visokorizična profesija

Smatra kako treba napustiti iluziju da se slučajevi napada na socijalne radnike neće ponoviti čak i ako se sustav reformira i unaprijedi.

Ipak, mnogi se napadi mogu spriječiti ako se na racionalan način procijeni rizik, jer ako je gotovo 80 posto socijalnih radnika bilo izloženo nekoj vrsti nasilja onda je riječ o visokorizičnoj profesiji kojoj se onda i treba pristupiti na takav način, ističe.

“Ako su centrima potrebni zaštitari onda su oni tu ne da sjede i primaju plaću nego moraju biti osposobljeni kao i oni u banci da reagiraju i zaštite u slučaju napada. Mora postojati protokol postupanja u rizičnim situacijama. Ako dođe osoba koja je izvan kontrole, viče i prijeti onda i socijalni radnik mora imati gumb koji će pritisnuti kao i onaj službenik u banci u slučaju pljačke”, navodi Vidović koji također upozorava na neadekvatne uvjete u kojima rade socijalni radnici.

“Ne mogu tri socijalna radnika biti u jednoj sobi i primiti tri stranke koje bi onda trebale najintimnije stvari iz svog života pričati pred drugima. To nisu ozbiljni uvjeti za rad”, mišljenja je naš sugovornik koji podržava zahtjeve sindikata socijalnih radnika da se napad na njih tretira kao napad na službenu osobu.


Socijalna solidarnost i empatija

Da bi se sustav kvalitetno reorganizirao i poboljšao, Vidović smatra kako je potrebno da kao društvo osvijestimo da u Hrvatskoj postoji velik broj ljudi koji su ugroženi na razne načine; od siromaštva preko bolesti do nasilja, ako želimo postaviti nove, više socijalne standarde.

“To ne znači samo više novca tako da prije izbore povećamo naknadu s 800 na 860 kuna nego više socijalne solidarnosti i empatije što će se reflektirati i u ozbiljnijem pristupu toj djelatnosti. To će biti znak i naše socijalne zrelosti jer mi nismo ni toliko siromašna ni toliko nerazvijena zemlja da ne bi mogli postaviti visoke standarde za zaštitu ljudi kojima treba neki oblik socijalne zaštite”, zaključuje na kraju Vidović poručivši da je na tom tragu nužno postići barem minimalni politički konsenzus.