Djelatnici Doma na Baniji i članovi Sindikata zaposlenika u socijalnoj skrbi dali podršku vodstvu u akciji “Zaslužujemo više i bolje”

Djelatnici karlovačkog Doma za odgoj djece i mladeži, odnosno članovi Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske obilježili su jučer Svjetski dan socijalnog rada, te izrazili nezadovoljstvo stanjem u sustavu socijalne skrbi.

Kako nam je javio član Središnjeg odbora ovog sindikata Miroslav Delić, dali su podršku vodstvu Sindikata u provođenju akcije “Zaslužujemo više i bolje”.

– Na skupu je pročitano pismo predsjednice sindikata i i zahtjevi upućeni resornom ministarstvu, te Mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava, vezano za ugovore o radu na određeno vrijeme, što je jedan od zahtjeva upućenih ministarstvu, rekao je Delić.

Apel socijalnih radnika: Dokle god smo iscrpljeni i malobrojni, ne možemo kvalitetno raditi

Svjetski dan socijalnoga rada djelatnici šibenskoga Centra za socijalnu skrb obilježili su još jednim mirnim prosvjedom. U vrijeme zakonske stanke njih 30-ak izišlo je pred zgradu Centra kako bi izrazili nezadovoljstvo stanjem u sustavu i zatražili poboljšanje.

Slađana Dunđer 28 godina radnog staža u sustavu socijalne skrbi – a jedino što raste su, kaže, obveze. Zato na svjetski dan socijalnoga rada prosvjeduje. O kvaliteti rada ne može se, kaže, govoriti jer:

– Ako je recimo pravilnikom određeno da se u Odjelu za odrasle osobe godišnje primi 130 korisnika, ja sam ih u prošloj godini primila 273. Dakle ne možemo govoriti o kvaliteti rada – rekla je.

Premalo ih je, poručuju. Samo u Centru za socijalnu skrb u Šibeniku nedostaje 13 stručnih radnika. Ukazali su na to prvim prosvjedom prije 10 dana. No smatraju da ih u resornom ministarstvu nisu čuli jer problema u sustavu je mnogo.

– Najbitniji problemi su žurno zapošljavanje svih stručnih, kao i ostalih radnika u sustavu socijalne skrbi, i smanjivanje broja javnih ovlasti koje su nama nametnute da radimo. Sve ono što ne ide u druge službe stavlja se u naš resor – komentira Anka Maslač iz Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi.

Zaslužuju, tvrde, više i bolje:

– Dokle god nas je tako malo, dokle god smo iscrpljeni i malobrojni, s tolikim korisnicima mi ne možemo kvalitetno obavljati ono za što smo educirani i osposobljeni, kaže Slađana Dunđer.

Ponovno su se okupili na poziv Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi i Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi kako bi uz čestitke za Dan socijalnoga rada još jednom zatražili uvjete za normalan rad.

Kako izgleda svakodnevica socijalnih radnika, ali i onih koji njihovu pomoć svakodnevno koriste u Domu za starije osobe, provjerila je naša dubrovačka ekipa:

Socijalni radnici dočekali svoj dan, ali ne i reakciju Ministarstva na njihove zahtjeve

Svjetski dan socijalnog rada, 19. ožujka, zaposlenici Centra za socijalnu skrb u Šibeniku obilježili su mirnim prosvjedom ispred svog središnjeg ureda.

– Izražavamo nezadovoljstvo stanjem u sustavu budući da nakon naše prošle akcije nismo dobili nikakav signal iz resornog ministarstva da su uopće spremni krenuti u akciju rješavanja naših gorućih problema. Tražili smo žurno zapošljavanje svih nedostajućih sručnih i ostalih radnika u sustavu socijalne skrbi te smanjivanje broja javnih ovlasti koje su nam nametnute jer sve ono što ne ide drugim službama stavlja se u naš resor. Molimo naše Ministarstvo da preuzme svoj dio odgovornosti u rješavanju tih problema – izjavila je Anka Maslač, sindikalna povjerenica u Centru za socijalnu skrb u Šibeniku.

Uz čestitku svim djelatnicima u socijalnoj djelatnosti, šibenski socijalni radnici podsjetili su na svoju ulogu u društvu, među kojima je osiguravanjem jednakih prilika svim socijalnim skupinama građana za rast i razvoj.

– Ovogodišnji Svjetski dan socijalnog rada ima za cilj promicanje važnosti ljudskih odnosa. Zato i naglašavamo važnost potrebe uvažavajućeg odnosa prvog resornog Ministarstva sa svojim ustanovama i njihovim stručnim zaposlenicima. Prihvačajući iskazane potrebe koje je dužno osigurati za kvalitetan profesionalni rad i odnos prema korisnicima, socijalni radnici dužni su se boriti za osiguranje preduvjeta za ljudske odnose u socijalnim službama. Mi smo dužni boriti se za osiguranje uvjeta bez kojih se ne može i pružiti kvalitetnu uslugu i odnos prema svakom korisniku – naglasila je Senka Polegubić, predstavnica sindikalne podružnice Obiteljskog centra pri šibenskom Centru za socijalnu skrb.

Socijalni radnici najavili su kako će ustrajati u očekivanju većih ulaganja resornog Ministarstva u socijalnu skrb, kvalitetnu reformu i sve ono što centri za socijalnu skrb diljem zemlje posljednjih dana u svojim obraćanjima relevantnim i nadležnim institucijama navode. Sindikalisti su najavili nastavak akcije ‘Zaslužujemo više i bolje’ sve dok oni koji mogu nešto učiniti za sustav socijalne skrbi ne shvate da zaposlenici sustava stvarno zaslužuju više i bolje.

CZSS Požega na Dan socijalnog rada nastavio s mirnim prosvjedom kojim žele ukazati na probleme u sustavu

“Budući da nakon naše akcije ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE nismo dobili nikakava konkretan odgovor od strane Vlade RH i resornog ministarstva da su spremni krenuti u riješavanje nagomilanih problema sustava socijalne skrbi, dapače jedini poteze ministarstva je smjena ravanteljice u CZSS Zadar (opa. kao da će smjena jednog ravnatelja potaknuti promjene u sustavu). 

Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske nastavlja dalje sa našom akcijom, i to ćemo činiti sve dok oni koji mogu nešto učiniti za sustav socijalne skrbi ne shvate da mi stvarno ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE. 

Ponovno naglašavamo da sustav koji je cijelo jedno desetljeće zanemaren, čiji su zaposlenici preopterećeni i podkapacitirani,gdje ukupno 7.000 zaposlenika u sustavu brine o 500.000 korisnika vapi za promjenama.Smatramo da nikakve smjene ravnatelja ili ostavke ministara nisu riješenje za promjene u sustavu socijalne skrbi, nego samo i isključivo korjenite promjene cijelokupnog sustava mogu pridonjeti riješavanju svih problema na način da napokon o struci, struka donosi i iznalazi riješenja. 

Krajnje je vrijeme da mi zaposlenici u sustavu socijalne skrbi podignemo svoj glas i stanemo u obranu digniteta struke te od resornog ministarstva i Vlade RH zahtjevamo: 

1. Žurno zapošljavanje stručnog i sveg ostalog kadra koji nedostaje u sustavu.
2. Poštivanje Pravilnika o normativima koje je donijelo resorno ministarstvo i usklađivanje normativa sukladno standardima EU
3. Plaćanje prekovremenog rada
4. Rješavanje nezakonitih ugovora o radu na određeno vrijeme do donošenja akata u
zakonite ugovore o radu na neodređeno vrijeme.
5. Primjerena plaća za prateće službe u ustanovama socijalne skrbi (administrativni,
računovodstveni i drugi radnici koji rade u sustavu socijalne skrbi)

Krešo Posedi,
Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske”

Zaslužujemo više i bolje

Poštovane kolegice i kolege,

Pozivamo Vas da se ponovno dana 19. ožujka 2019. godine (utorak) u vrijeme stanke-pauze okupite u Vašoj ustanovi ili ispred ustanove te da na taj način na Svjetsko dan socijalnog rada izrazite nezadovoljstvo stanjem u sustavu i podržite zahtjeve Sindikata.

Predlažemo da pročitate tekst priopćenja „Zaslužujemo više i bolje“ ili svoj tekst .

Isto tako sugeriramo da se okupljanje fotografira , da se izrade transparenti i da se o okupljanju obavijeste lokalni mediji kojima se možete obratiti sa izjavom.

Molimo da nam isto dostavite na e-mail adresu Sindikata .

Molimo da o okupljanju obavijestite svojeg ravnatelja/ravnateljicu

 Budući da nakon naše akcije ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE nismo dobili nikakav signal iz resornog ministarstva da su spremni krenuti u rješavanje gorućih problema u sustavu, nastavljamo dalje sa našom akcijom i to ćemo činiti sve dok oni koji mogu nešto učiniti za sustav socijalne skrbi ne shvate da mi stvarno ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE.

Zahvaljujemo svima koji su dana 08. ožujka 2019. iskazali podršku kolegama iz CZSS Zadar i podržali našu akciju ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE te ih pozivamo da ustraju u našoj zajedničkoj borbi, a sve one koji nisu iz bilo kojeg razloga sudjelovali u akciji da nam se pridruže na Svjetski dan socijalnog rada 19. ožujka 2019. jer samo ujedinjeni oko zajedničkog cilja poboljšanja uvjeta u sustavu možemo uspjeti. Naša brojnost je naša snaga.

Od resornog ministarstva i Vlade RH zahtijevamo:

1.      Žurno zapošljavanje stručnog i sveg ostalog kadra koji nedostaje u sustavu.

2.      Poštivanje Pravilnika o normativima koje je donijelo resorno ministarstvo i usklađivanje normativa sukladno standardima EU

3.      Plaćanje prekovremenog rada

4.      Rješavanje nezakonitih ugovora o radu na određeno vrijeme do donošenja akata u zakonite ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

5.      Primjerena plaća za prateće službe u ustanovama socijalne skrbi (administrativni, računovodstveni i drugi radnici koji rade u sustavu socijalne skrbi)

Pozivamo sve zaposlenike u sustavu socijalne skrbi da mirnim prosvjedom, okupljanjem ispred ustanova u vrijeme pauze, daju podršku Sindikatu u borbi za boljitak sustava i svih zaposlenika u sustavu jer

ZASLUŽUJEMO VIŠE I BOLJE.

                                                                                PREDSJEDNICA SINDIKATA

                                                                                  Jadranka Dimić, dipl. soc radnica

Vlast nema sluha za socijalnu skrb – zato je Sindikat izdao publikaciju Jačanje socijalnog dijaloga – financiranu iz Europskog socijalnog fonda

U sustavu socijalne skrbi nedostaje dvije tisuće socijalnih radnika. Većina zaposlenih u sustavu otkriva da se dobro ne nadzire kvaliteta njihova rada

U sustavu socijalne skrbi nedostaje najmanje dvije tisuće stručnih djelatnika. Trenutačno se sedam tisuća dvjesto djelatnika iz ustanova socijalne skrbi kojima je osnivač resorno ministarstvo, brine za pola milijuna korisnika, a takvo je stanje neodrživo. Istaknuli su to predstavnici  Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske na konferenciji za novinare u sklopu projekta Jačanje sektorskog socijalnog dijaloga u području socijalne skrbi.

„Trenutačni sustav je nefunkcionalan. Naime, posljednjih desetljeća došlo je do velike birokratizacije sustava. Opadanjem njegove učinkovitosti građani su izgubili povjerenje u sustav“kazala je Nela Pamuković, glasnogovornica Hrvatske komore socijalnih radnika.

Kako bi se utvrdili najveći problemi u sustavu, provedeno je istraživanje u kojem je sudjelovalo osamsto djelatnika.

„Među najvećim su problemima preširok opseg djelatnosti centara za socijalnu skrb, neusklađenost normativa, potkapacitiranost centara stručnjacima svih profila što znači i preopterećenost djelatnika te izostanak praćenja kvalitete njihova rada i učinka“istaknula je Jadranka Dimić, predsjednica Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske.

Istraživanje otkriva kako više od polovine zaposlenika ne smatra da se na ključna mjesta u ustanovama biraju osobe na temelju njihova stručnog znanja. Zabrinjava i činjenica da više od šezdeset posto anketiranih ne dobiva povratnu informaciju o kvaliteti svojeg rada, a upravo to redovito žele čuti od svojih nadređenih.

Psiholog Boris Hudina ističe kako se u Hrvatskoj desetljećima radilo na marginalizaciji sustava socijalne skrbi.

               „Nažalost, odnos vlasti prema socijalnoj skrbi odražava se i u imenu resornog ministarstva. Socijalna politika i socijalna skrb nisu isto. Trenutačno ne postoji državna politika vezana uz socijalnu skrb. Rezultat je da djelatnici u sustavu socijalne skrbi probleme vide i osjećaju, ali nisu u mogućnosti djelovati. Takva naučena bespomoćnost donosi im stres i izgaranje, a korisnicima neodgovarajuću skrb“, istaknuo je Hudina.

               Jadranka Dimić smatra da se stvari ne mogu riješiti razrješenjima i ostavkama jer su događaji na terenu odraz nebrige vlasti za cijeli sustav. Zato je sustavu socijalne skrbi potreban cjelovit pristup.

               Pozitivnim promjenama mogu doprinijeti kvalitetnije uključivanje radnika u donošenje odluka te razvoj socijalnog dijaloga.

               Zato je Sindikat izdao publikaciju Jačanje socijalnog dijaloga – Jačanje sektorskog socijalnog dijaloga u području socijalne skrbi te diljem Hrvatske organizira okrugle stolove i edukativne radionice. Dio je to istoimenog projekta financiranog iz Europskog socijalnog fonda.

SVJEDOČANSTVO JEDAN TJEDAN SA SOCIJALNOM RADNICOM KOJA SAMA SKRBI O 182 OBITELJI S DJECOM ‘Otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih obitelji…

Marijana je prošli ponedjeljak u 12 sati morala biti na sudu kao svjedokinja. Pa gdje baš u 12, mislila je u sebi dok je čekala autobus. Do suda joj treba nešto više od sat vremena. Onda svjedočenje, pa povratak. I to javnim prijevozom, koji ne ide svake minute. Službeni automobil, ona stara krntija koju dijeli cijeli kolektiv, već je tjedan dana pokvaren. Uspjeli su intervencijom šefa dobiti na raspolaganje zamjensko vozilo, ali samo četiri sata na dan. Sad imamo pola automobila, smijala se sama sebi.

Nakon ročišta vjerojatno će čekati redovnu liniju barem pola sata. Kad se vrati, bit će već pola tri… I ode dan. Na što, pitala se frustrirano.

Ovo joj je, brojala je u sebi, treći put da svjedoči u istom slučaju. Zovu je ponovno zbog proteka vremena, objašnjava sud. Slučaj u kojem svjedoči traje već petu godinu. A riječ je o djetetu! Prije će mali postati punoljetan nego što sud odluči s kojim bi roditeljem trebao živjeti…

Marijana je socijalna radnica. Nešto više od 15 godina radi na Odjelu obiteljsko-pravne zaštite, u jednom Centru za socijalnu skrb srednje veličine sa zaposlenih 40-ak stručnih radnika. Područje koje pokrivaju ima nešto više od 100.000 stanovnika.

Tijekom protekle godine Marijana je imala u tretmanu 182 obitelji – gotovo dvostruko više od propisanog maksimuma i barem četverostruko više od prosjeka razvijene Europe.

– Nema nas dovoljno, samo kod nas nedostaje šest stručnih radnika. Broj predmeta je golem, a odgovornost još veća. Vjerujte mi, ponekad kad vidim na naslovnici tragediju u obitelji koja je bila u tretmanu Centra, sa strahom otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih. Jer, nije moguće obaviti sve što bi trebalo i sve što ja mislim da bi trebalo u vremenu koje imam na raspolaganju prema tolikom broju obitelji. A i kad napraviš baš sve, nema garancije da se neće dogoditi tragedija, poput one na Pagu – priča Marijana.

Događaj na Pagu, gdje je otac iz obitelji koja je godinama u tretmanu lokalnog Centra za socijalnu skrb bacio četvero djece u dobi od tri do osam godina sa šest metara visokog balkona, mogao bi i trebao predstavljati točku obrata za budućnost sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, smatra dr. Nino Žganec, predstojnik Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkoga Pravnog fakulteta.

Nakon tog događaja istodobno se dogodilo nekoliko za sustav važnih stvari: inače vrlo samozatajni, pa i preplašeni socijalni radnici počeli su pisati otvorena pisma pod svojim imenom i prezimenom, vrlo jasno i konkretno govoriti o tome kako rade, što sve rade i u kojim uvjetima, a neki su čak izašli i na ulicu kad je trebala biti smijenjena ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb. Javnost, koja je u pravilu uvijek spremna tražiti krivca i najčešće ga nalazi u Centru za socijalnu skrb, nije ni ovaj put postupila drugačije, ali ipak umjerenije nego tijekom prijašnjih incidenata te ipak s priličnom ogradom i razumijevanjem za socijalne radnike. Objašnjenje vrlo vjerojatno leži u tome da je nasilje na Pagu bilo do te mjere brutalno i neshvatljivo zdravom razumu da je socijalne radnike nagnalo da kažu: E, sad je dosta traženja isključivo naše krivnje, a javnost da se pita – može li se za to pronaći krivac mimo počinitelja?

– Nastalu krizu sustava trebalo bi iskoristiti kao šansu za otvaranje nove stranice u njegovu razvoju. Treba priznati da je profesionalni socijalni rad u centrima u značajnoj mjeri opterećen upravnim modelom postupanja s jedne strane te reaktivno-kriznim modelom s druge. To znači da socijalni radnici zbog prirode posla i goleme opterećenosti nemaju dovoljno prostora za bavljenje strukom u smislu u kojem to ova profesija zahtijeva, osobito u preventivnom i razvojnom dijelu. Velik dio posla odnosi se na administrativne aktivnosti i, slikovito rečeno, “gašenje vatre“. Socijalni rad je snažno reduciran kurativnim postupanjem i kroz sustav socijalne skrbi dobio je, nažalost, značajke više kontrolne nego pomagačke profesije – smatra dr. Žganec.

U centrima za socijalnu skrb nedostaje gotovo 30 posto stručnog kadra. Prema podacima Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, umjesto potrebnih 2173 stručnjaka, zaposleno ih je 1550. Normativi su golemi, a alati i mogućnosti za rad minimalni: ponekad se čini da stvarnog socijalnog rada u Hrvatskoj nema, da struka ne može donijeti ni najmanju odluku autonomno, sagledavajući konkretnu osobu, nego se stručni rad svodi na najbanalnije ispunjavanje zakonskih obveza koje same sebi postaju svrha.

Ako godina – kad se oduzmu vikendi, godišnji odmor i praznici – ima 220 radnih dana, Marijani je za svaku “njezinu” obitelj na raspolaganju točno – 1,2 radna dana. Što točno ona s njima može postići?

– Dobro, nije baš tako. Ne bavimo se svakom obitelji jednako dugo jer nisu sve obitelji jednako zahtjevne. Neke se kod nas pojave jednom i više im ne treba stručna pomoć – primjerice, bračni partneri s maloljetnom djecom koji se dogovorno razvode pa dođu na obavezno savjetovanje, naprave plan o roditeljskoj skrbi i više ih nema. Ili obitelj djeteta koje napravi nešto u školi. Njih pozovemo na razgovor i jednom nenajavljeno odemo u obitelj da vidimo kako funkcioniraju. Ako vidimo da je sve u redu, ako roditelji uviđaju problem i rade na njegovu otklanjanju te ako procijenimo da je to bio jednokratni incident, s tom obitelji najčešće više nemamo posla. No, najveći dio obitelji treba ozbiljniju pomoć i praćenje, a najmanje 40 posto od ovog broja nalazi se u dugotrajnoj skrbi – objašnjava.

To znači da im razni oblici stručne pomoći trebaju dulji niz godina. Marijana konkretno ima 11 obitelji kojima je, zbog upitnih roditeljskih kapaciteta, izrečen tzv. nadzor nad roditeljskom skrbi. Taj nadzor ne provodi ona, nego ga, prema zakonu, obavlja socijalni radnik iz neke druge podružnice ili Centra ili vanjski suradnik – najčešće psiholozi, logopedi, učitelji ili socijalni radnici iz drugih sustava.

– Njihova je dužnost najmanje jednom tjedno odlaziti u obitelj i temeljem njihovih izvješća ja donosim odluke o mjerama: treba li nadzor ukinuti, produljiti ili sudu predložiti oduzimanje djece. Voditelji nadzora, dakle, rade najteži i najodgovorniji posao, a znate za koliko? Za 400 kuna mjesečno! Naravno da ih ne možemo naći, dobiti najbolje i najkvalitetnije ljude, nego se otimamo za voditelje nadzora – kaže Marijana.

Međutim, iz resornog Ministarstva nema dobrih vijesti. Zasad nije predviđeno povećanje naknade voditeljima mjera, odgovorili su nam.

Utorak je u Marijaninu Centru dan za teren. Prošli je utorak, zajedno s timom, išla u obitelj za koju su prethodni dan dobili anonimnu prijavu da su roditelji skloni alkoholu i drogama, da su nasilni i da zanemaruju djecu.

– Anonimne prijave se najčešće pokažu ili netočne ili prilično pretjerane, no provjeravamo svaku od njih. Nisu one tako česte, najčešće nam slučajeve prijavljuju ili službe ili članovi šire obitelji – kaže Marijana.

Lani je imala 24 slučaja nasilja u obitelji u koja su bila uključena djeca.

U konkretnom slučaju od prošlog utorka, kaže, trebat će provesti ozbiljnije izvide i imati obitelj “na oku”.

Srijeda je Marijanin dan za administriranje. Ponekad joj se čini, kaže, da je administriranje najvažniji dio njezina posla.

– Sve što radim nakon toga trebam napisati, a onda još i unijeti u aplikaciju socskrb. To administriranje traje dulje od samog razgovora s obitelji. Napravi službenu bilješku. Napiši obiteljsku anamnezu. Napiši procjenu obiteljske situacije. Napiši procjenu sigurnosnih, razvojnih i svih drugih rizika za dijete. Popuni obrasce. Napravi statistiku. To su sati i sati pisanja, a još nisam niti došla do sastavljanja mišljenja za najrazličitija tijela koja to od nas traže – objašnjava Marijana.

No, bez obzira na beskrajno administriranje koje joj, kaže, pojede ne samo vrijeme, nego i živce, kao glavni, najveći i najpogubniji problem u svojem poslu Marijana vidi – pravosuđe.

– Znam da može izgledati kao da želim sve svaliti na neki drugi sustav, ali doista mislim da sporost sudstva ni u kojem području nema ovakve posljedice kakve ima za nas i naše stranke. Evo, u ponedjeljak sam bila na ročištu u slučaju u kojem sutkinja već više od pet godina odlučuje bi li dijete rastavljenih roditelja trebalo živjeti s majkom ili ocem! Pa, je li to normalno? – pita se Marijana.

Zadržimo se na ovom slučaju, inzistira. On će najbolje pokazati kolika je cijena ovakvog razvlačenja.

Ovi su se konkretni roditelji rastali još po starom zakonu koji nije predviđao savjetovanje kojemu je cilj dogovor o daljnjoj skrbi za dijete i sastavljanje plana o roditeljskoj skrbi, nego posredovanje među roditeljima s ciljem njihova pomirenja.

– To je bio horor. Ljudi koji se žele rastati moraju meni, nepoznatoj ženi, nedovoljno educiranoj za obiteljsku terapiju, objašnjavati zašto se razvode, tko je kome što napravio i rekao, davati mi cijelu svoju obiteljsku anamnezu… To je znalo trajati i trajati, bez ikakva rezultata: meni se nije pomirio niti jedan par. Kada posredovanje završi, ja moram sve to napisati i provesti kroz sustav, što je znalo trajati dulje od samog posredovanja – priča.

Konkretni roditelji zbog kojih odlazi na sudove tijekom posredovanja nisu se dogovorili ni oko čega vezanog za dijete. U samom su startu angažirali odvjetnike i krenuli u bitku.

– Dijete je živjelo s majkom, a otac je tražio da živi s njim. Od prvoga dana majka je objašnjavala da dijete ne želi vidjeti oca, a otac, koji je u braku bio i nasilan, tvrdio je da je majka nepodobna za dijete i da mu ne omogućava da viđa svoje dijete. Njihovi odvjetnici na tjednoj bazi prijavljuju Centru onoga drugog za sve što možete zamisliti, imaju nadzor… I oboje tvrde da sam nesposobna, da sam bešćutna, da ignoriram istinu, da sam korumpirana, da me fascinira onaj drugi roditelj, da radim u njegovu korist.

Ispisala sam stotine papira: za roditelje, za našu evidenciju, za sud, za Državno odvjetništvo, za vještake, za nadležno i neka druga ministarstva, za sve tri pravobraniteljice… Tome nema kraja. Potrošila sam desetke radnih sati na ovu obitelj, a da se nismo maknuli s mrtve točke. Sud konačnu odluku ne donosi, a dijete raste. Šteta je za njega već nenadoknadiva – zorno objašnjava.

Nabraja slične slučajeve vezane za roditeljsku skrb u kojima djeca neoprostivo dugo borave u domovima i ne mogu na posvojenje jer se razvlači sa sudskim postupcima, zatim postupke u kojima se čeka izricanje mjere izuzimanja djece… Prošle je godine imala četiri takva postupka: neki idu vrlo brzo, neki će, zna, trajati godinama. Sve ovisi o tome kojem si sucu došao, priznaje.

Marijana barem jednom do dva puta tjedno odlazi na razna ročišta na sud koja joj, “osobito ako je u tako blesavo vrijeme”, pojedu cijeli radni dan. Prošli je četvrtak bila “slobodna” te je održavala ranije dogovorene razgovore sa strankama. Riječ je o obiteljima koje ona pozove da popričaju ili oni sami zatraže razgovor o nekoj mjeri ili postupku.

– A sobu dijelim s još dvoje kolega. Ne bi to bio problem da mi ovdje ne dolaze ljudi s ozbiljnim problemima, a ja očekujem da mi iskreno pričaju o najintimnijim stvarima pred još dvoje ljudi – ističe.

Petak je opet bio dan za teren. Skrbnica je za pet odraslih osoba koje su u potpunosti ili djelomično lišene poslovne sposobnosti.

– To je moja obaveza, socijalni radnik ne može odbiti skrbništvo. U dogovoru s Odjelom za skrbništvo trebam obilaziti štićenike, brinuti o njihovim interesima i imovini. Obilazim li ih onoliko koliko mislim da bih trebala? Ne. Jer nemam kad. Evo, danas ću obići jednog od njih jer ima specifičan problem, moram razgovarati s njim te otići u niz institucija kako bih mu pomogla – kaže Marijana. Prije odlaska je, kaže, unijela dio potrebnih podataka u aplikaciju socskrb. Kad će biti gotova, ne zna…

Socijalni radnik u Odjelu za obitelj ima 30-ak obaveza: od procjena potreba djece, preko sudjelovanja u postupcima vezanima za brak, suradnje s drugim tijelima, odlazaka na sud, policiju i druga tijela koja je pozovu i brigu o djetetovoj imovini do izricanja mjera obiteljima, pokretanja i praćenja postupaka za izdvajanje djece iz obitelji do posvojenja i udomljenja djece.

– Opterećeni smo i nije nam lako. No, ne želim reći da smo svi mi genijalni. Daleko od toga. Znam kolege kojima bih, da imam petlje, rekla da se mane ovog posla – dodaje.

Problemi, kaže, počinju već pri odabiru profesije. Marijana tvrdi da je tek petina njezinih kolega na fakultetu baš željela upisati socijalni rad, a ostali su tu završili jer nisu upisali ono što su željeli. Dr. Žganec tvrdi kako se to mijenja i kako oni kojima je socijalni rad prvi izbor posljednjih godina premašuju 50 posto.

Na poslu, neki su agilniji, neki snalažljiviji, neki naprosto bolji, a neki lošiji. Kao i na svakom drugom poslu, kaže Marijana, samo su posljedice ovdje mnogo, mnogo pogubnije.

Da je socijalni rad ostao u nekom drugom vremenu, svjesni su svi: pa već 20-ak godina najavljujemo reforme, dižemo kredite, trošimo milijune eura, a ne događa se – ništa.

– Smjerovi razvoja i reformi su uglavnom poznati i već nekoliko puta napisani. Postoje i veoma dobri primjeri funkcioniranja sustava u nekim europskim zemljama, koje treba iskoristiti. Međutim, sustav socijalne skrbi je podfinanciran i koliko god to nailazilo na otpore, u ovaj sustav treba uložiti znatno više novca.

Dugi niz godina ukazujem na potrebu osnivanja stručnog tijela u vidu nacionalne agencije ili zavoda koji će brinuti o stručnim standardima funkcioniranja sustava te osloboditi Ministarstvo, kao tijelo državne uprave, toga dijela odgovornosti. Na kraju procesa izgradnje novog modela sustava socijalne skrbi treba pristupiti izradi novih propisa. Cijeli taj proces moguće je dovršiti u dvije do tri godine – smatra dr. Žganec.

Resorno Ministarstvo za kraj 2019. najavljuje novi Zakon o socijalnoj skrbi koji će “donijeti reformske promjene kroz strukturalne i organizacijske novosti u radu sustava”. Što to točno znači, nisu rekli.

Na prozvane kolege u Zadru ne daju zaposlenici brodskog Centra za socijalnu skrb, iskazali su nezadovoljstvo sustavom u kojem rade i hajkom koja se diže

Podružnica Sindikata danas je sazvala okupljanje svih zaposlenih kako bi dali podršku ali i ukazali na probleme u sustavu.

Nakon tragičnog slučaja na Pagu gdje je otac s balkona bacio svoje četvero djece u Hrvatskoj se digla “hajka” na zaposlene u sustavu Centara za socijalnu skrb. Razlog je to zbog kojeg su se danas pred Centrom za socijalnu skrb okupili zaposlenici socijalni radnici, psiholozi, pravnici koji u njemu i rade. Naime, i sami svjesni činjenice kako je nemili događaj na Pagu pokrenu lavinu, danas su iskoristili svoje pravo kako bi još jednom ukazali na neadekvatne uvijete u kojima rade, mali broj stručnog kadra i veliki broj slučajeva kojima se bave.


– Želimo pružiti moralnu podršku našim kolegama, zaposlenicima Centra za socijalnu skrb Zadar koji su se ovih dana napali u središtu hajke traženja krivca za monstruozni zločin koji se dogodio u Pagu. Ovim okupljamo također želimo također ukazati na nezadovoljstvo stanjem i uvjetima rada socijalnom skrbi. Nedostaje stručni radnici, vanjski suradnici,i. Svakodnevno se susrećemo s problemima u svome radu, ali unatoč tomu svoj posao svi obavljamo odgovorno, savjesno i u skladu s pravilima struje.- kazala je Jelić Vedrana povjerenica Sindikata brodske podružnice, stavljajući naglasak na normative koji ne prate stvarne potrebe korisnika i daleko su od standarda članica Europske unije te da bez potpore resornog ministarstva i Vlade teško mogu očekivati poboljšanja u sustavu socijalne skrbi.

Smatraju zaposlenici Centra za socijalnu skrb Slavonskom Brodu da je krajnje vrijeme da svi zajedno ,od Sindikata zaposlenih do udruga i Komora traže poboljšanje uvjeta rada. – Ne mogu dopustiti da se o nama govori kao neradnicima i lijenčinama, neodgovornima .- kazala je danas Štefica Šarčević, socijalna radnica u mirovini i bivša ravnateljica brodskog Centra te dodala- U braku i obitelji normativ je 200 osoba u godini od 12 mjeseci puta 21 dan je 250 dana, trideset dana godišnjeg, državni praznici, seminari. Za jednu obitelj socijalnom radniku ostane kada se oduzme sve u prosjeku jedan dan i zapitajte se je li moguće napraviti prijem stranki, uzimanje u zapisnik socijalne anamneze, obilazak terena, odlazak u školu, liječniku, zajednički razgovor s oba partnera, s djecom, stručna sinteza, pisanje mišljenja sudu i prisustvovanje na raspravama na sudu. Ne znam tko bi to od naših djelatnika mogao napraviti u jednom danu. Radi se zato selekcija i rješavaju prioritetni. Greške su uvijek moguće ali u 98% greške su bile iz objektivnih razloga.-

Problemi u sustavu ne mogu se sakriti smjenom i kažnjavanjem jedne osobe

Pedesetak zaposlenika Centra za socijalnu skrb održalo je danas, za vrijeme stanke, prosvjed ispred prostora u kojem radi. Povod nije bilo samo traženje ostavke ravnateljice Centra Vesne Burčul, već i zahtjev za otklanjanjem problema koji postoje u cijelom sustavu.

– Našli smo se u središtu hajke traženja krivca za monstruozan zločin koji se dogodio na Pagu. Želimo ukazati na nezadovoljstvo načinom na koji se rješavaju dugogodišnji problemi i dugogodišnja zapuštenost sustava socijalne skrbi. I ovaj slučaj, kao i mnogi drugi, pokazali su da se javnost tek nakon što se dogodi neka tragedija upozna s radom socijalne službe, rekla je u ime zaposlenika socijalna radnica Zdenka Pavić.

Iako su postojale takve najave, danas se nije odlučivalo o smjeni ravnateljice Burčul, kojoj uskoro istječe mandat. Upravni odbor sastat će se u ponedjeljak, nakon što danas dobije njeno očitovanje o cijelom slučaju.

– Ovoga puta zahvaljujući sindikatu istaknuti su problemi radnika u sustavu socijalne skrbi i odbačena mogućnost da se smjenom ili kažnjavanjem jedne osobe ti problemi sakriju od javnosti. Mi najbolje znamo s kakvim se problemima i preprekama svakodnevno susrećemo u našem radu, nedovoljnim brojem stručnjaka svih profila, neadekvatnim prostorima, nedovoljnim sredstvima… Smatramo da je došao trenutak kada se svi zaposlenici trebaju ujediniti u traženju boljih uvjeta rada u sustavu. Ovo okupljanje neka bude prvi korak k tom cilju, jer zaslužujemo više i bolje, rekla je predstavnica radnika, koji su odobravanje iskazali istaknutim transparentima i zvižducima zviždaljki.