Zapisnik sa sastanka održanog 09.04.21. u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike

Na sastanku održanom 09. travnja 2021. godine u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike sudjelovali su ispred Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske predsjednica Jadranka Dimić i Mato Zovkić podpredsjednik, a ispred ministarstva, ministar Josip Aladrović te državna tajnica Marija Pletikosa.

Ministar je sazvao sastanak s ciljem upoznavanja s predstojećim aktivnostima ali i prikupljanja informacija i podataka kako bi što kvalitetnije mogao usmjeriti donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi, a promjene se planiraju u značajnijem obimu u odnosu na djelatnost socijalne skrbi odnosno opseg poslova i ustroj, što bi se trebalo reflektirati i na efikasnost djelatnosti u odnosu na korisnike odnosno građane Republike Hrvatske. Povod je svakako niz tragičnih događaja koji su se dogodili zadnjih dana odnosno želje i nastojanja da se takve tragedije ubuduće izbjegnu ili smanje do najmanje moguće razine.

Ministar je uvodno istaknuo kako je značajnija promjena sustava socijalne skrbi započela još 2018. godine za mandata ministrice Nade Murganić kada smo ispregovarali Kolektivni ugovor koji ima ugrađene nove i kvalitetnije odredbe i mehanizme zaštite radnika u sustavu i kada smo zajednički uspjeli bitno povećati plaće za sve zaposlenike za koje je to bilo moguće i na taj način nadoknaditi zaostajanje za drugim sustavima kroz godine, čime je zapravo započela „tiha reforma“ sustava odnosno značajnije promjene koje bi u konačnici trebale rezultirati potrebnom transformacijom  do modernog i efikasnog sustava socijalne skrbi.

U uvodnom djelu sastanka  izložio je jedan ambiciozni plan žurnog restrukturiranja sustava u okviru nužne reforme sustava.

Upoznali smo ministra sa gorućim problemima u sustavu koji su prepreka obavljanju naše  društvene uloge u modernim društvima, kakvima držimo da pripadamo. Problemi su prisutni praktički od 1998. godine i primjene prvog Zakona o socijalnoj skrbi uz njegove kasnije nebrojene izmjene i dopune i nove Zakone. Sustav je sustavno zanemarivan i zapuštan kroz godine, a nebriga za njega se očituje kroz:

• uvijek prisutni i nikada dosegnut minimum stručnog kadara odnosno broja stručnih radnika kao nositelja djelatnosti (dakle, govorimo o minimumu), a koji će moći efikasno i u skladu s postavljenim standardima najviše razine adekvatno odgovoriti na društvene potrebe vremena  u kojemu živimo,
• problem preopterećenosti stručnih radnika ne samo stručnim poslovima i brojem tih poslova (raznovrsnost)  već i  osobito u pogledu administrativnog i drugog „pratećeg“ rada stručnih radnika kao nositelja djelatnosti, na račun neposrednog rada s korisnicima i kvalitete, a koji se kreću i do 50% utroška radnog vremena pojedinog stručnjaka,
• loši ili nedostatni uvjeti rada gdje imamo jedan broj dobrih i zadovoljavajući uvjeta, ali ima i takvih ustanova koje su potpuno neprimjerene za rad s korisnicima na tako zahtjevnoj razini konkretno npr. kada su centri za socijalnu skrb u pitanju, više osoba sjedi u jednoj prostoriji što je nedopustivo s aspekta struke, ali i tajnosti podataka pa smo naglasili potrebu osiguranja radnih uvjeta sukladno potrebama i poslovima koji se obavljaju i to ne zbog samih radnika već radi korisnika odnosno građana i njihovih potreba jer su često u pitanju takvi poslovi koji su na najvišoj ljestvici osjetljivosti čovjeka kao pojedinca,
• problem međuresorske suradnje, odnosno izvršavanja poslova drugih sustava i preuzimanje odgovornosti iz djelokruga njihove djelatnosti te s tim u svezi sumnju u mogućnost bitnije promjene ukoliko drugi sustavi ne budu na očekivanoj razini uloga i zadaća koje imaju i preuzimanja odgovornosti za svoj djelokrug rada,
• probleme koji se tiču nepoštivanja ugovorenih prava iz Kolektivnog ugovora , a pri tome smo se posebno osvrnuli na probleme napredovanja stručnih radnika, koji je povezan s ocjenjivanjem odnosno napredovanjem kroz ocjenjivanje u zvanje mentora i savjetnika jer je to predviđeno u Zakonu o socijalnoj skrbi donesenom 1997. godine sve do danas što je eklatantan primjer kršenja Zakona i na taj način penalizacija kvalitetnijih kadrova.

Naglašeno je da ravnatelji svojim neizvršavanjem zakonske obveze sprječavaju stručnjake ali i sustav u napredovanju te je radi zaštite prava radnika odredba o napredovanju sastavni dio Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi

• skrenuta je i pozornost na stalnu priču o edukacijama; s jedne strane zaštitnici digniteta stručnih radnika prigovaraju za izgovorene riječi odgovornih ljudi u sustavu kojima ostavljaju dojam kako su stručnjaci nekompetentni, uz istovremenu pretjeranu i prenaglašenu priču o potrebi educiranja stručnjaka što također šalje poruku javnosti kako na „pravim mjestima ne sjede pravi ljudi“ kada je u pitanju stručnost unutar sustava. Naime, razumna edukacija je potrebna ali edukacija koja će imati praktičnu vrijednost u radu, npr. usvajanje novih tehnologija ili novih metodologija koje su životne svakako, ali ne i edukacije koje su neprimjenjive i stvarno opterećujuće za stručnjake koji su ionako opterećeni na raznorazne načine dakle, selektivan pristup edukacijama,
• i na kraju iskazan je i stav da je zakonskim rješenjima moguće izbjeći do sada stalna opterećenja i pritisak na stručne radnike koji po 6 mjeseci ali i godinu dana nakon donošenja novih zakona, ili izmjena, ne mogu popratiti zadano im, a zapravo su promjene kozmetičke naravi, a ne suštinska promjena, te se na taj način fokus stručnog rada prebacuje s bitnijeg na manje bitno, i dodatno se iscrpljuju (zamaraju već ionako preforsirani) ljudski i stručni potencijali. Osim toga, neke je promjene i uštede moguće ostvariti i u postojećim zakonskim okvirima uz drukčiji pristup tumačenju pojedinih članaka odnosno prepuštanje stručnim radnicima, koji imaju položen stručni ispit i licencu za samostalan rad da primjenjuju Zakon uistinu samostalno kao voditelj postupka uz naravno, preuzimanje i odgovornosti za vlastiti rad sukladno stupnju naobrazbe. Naglašen je preveliki utjecaj na neovisnost stručnjaka u radu od strane ravnatelja i ministarstva uz istovremeno terećenje za odgovornost što je potpuno neproporcionalno.

Ministar je s osobitim interesom pratio naša izlaganja te smo dojma kako je visokomotiviran i zainteresiran usmjeriti aktivnosti ministarstva na kvalitativne promjene. Ipak, temeljem dosadašnjih iskustava, svjesni smo kako takav ambiciozni plan koji je ministar u kratkim crtama izložio, traži vrijeme i financije ali svakako podržavamo svaku promjenu koja će ići u smjeru poboljšanja ukupnih uvjeta rada u sustavu što bi rezultiralo dobrobiti za korisnike odnosno građane. Podržali smo plan osnivanja Zavoda koji bi imao za cilj pružanje stručne i savjetodavne uloge zaposlenicima u sustavu uključujući edukacije i cjeloživotno učenje (selektivno i u skladu s potrebama) dok bi resorno ministarstvo  imalo u svojoj nadležnosti upravne poslove i poslove upravljanje financijama.

U izradi plana restrukturiranja sustava i u postupku donošenja nove zakonske regulative uključili bi se prvenstveno stručni radnici s dugogodišnjim iskustvom u sustavu, dakle ljudi s terena koji znaju i mogu razumjeti i one nevidljive poteškoće, koji znaju što je ono što treba mijenjati u sustavu i na koji način.

Smatramo kako je to, nakon praktički dva desetljeća, početak jednog drugačijeg i modernijeg pristupa kreiranju socijalnih politika koji će svakako zahtijevati i dodatna financijska sredstva ali držimo da je svako ulaganje u sustav socijalne skrbi ulaganje u zdravije društvo, a to bi trebao bit prioritet Vlade Republike Hrvatske

S poštovanjem                                                                                                            

 Predsjednica Sindikata
Jadranka Dimić, dipl. soc. radnica