Zaposlenici u domovima socijalne skrbi su premoreni!
Zaposlenici sustava socijalne skrbi rade u izvanrednim okolnostima nametnutim pandemijom Covida 19. Mnogi rade u sedmodnevnoj izolaciji, dakle rade, borave i spavaju u ustanovama odvojeni od svojih obitelji po tjedan dana. Takav režim rada u nekim domovima traje gotovo mjesec dana. Očito je da je jednostavniji način radnice, žene i majke držati u karantenama, odvojene od obitelji nego ih redovito testirati i nabaviti dezinfekcijske tunele.
Domovi za starije i nemoćne su trenutno medijski eksponirani, iako sumnjam da bi ih itko spominjao da, nažalost, Corona virus nije ušao u domove. Ovakvo razmišljanje temeljim na tome da u sustavu socijalne skrbi osim domova za starije i nemoćne postoje i domovi za psihički bolesne osobe, osobama sa posebnim potrebama, te posebno u domovima za djecu i mladež, gdje osim stalnih korisnika gotovo svakodnevno primaju i djecu imigranata.
Posebno bi se osvrnula na domove za djecu i mladež gdje nije na jednak način kao za ostalu školsku djecu omogućeno praćenje nastave. O djeci sa intelektualnim teškoćama bolje da ni ne pričam. U vremenima prije Corone svima su usta bila puna djece sa intelektualnim teškoćama, a sad kao da su nestali, kao da ih nema. Ministarstvo nema razrađen plan i nije poslalo upute domovima kako raditi sa djecom sa posebnim potrebama. Mislim da ne bih trebala i da to svi znaju, ali ipak da podsjetim: pravo na školovanje jedno je od osnovnih ljudskih prava opisano u našem Ustavu, u svim deklaracijama UN-a, EU-a i svih ostalih organizacija.
Što se pak zaštite korisnika i zaposlenika od Corona virusa tiče, zaposlenici su čekajući da tromo resorno ministarstvo donese upute o postupanju u ovim izvanrednim okolnostima, a poučeni iskustvima iz Španjolske, Italije, Slovenije i mnogih drugih gdje je Corona virus ušao u ustanove za stare i nemoćne, pribjegli modelu „pomoći od samopomoći“ . Snalazili su se sa nabavom zaštitne opreme putem privatnih veza, zaposlenici sami šivaju zaštitne maske jer su dostavljene količine nedostatne. Snalaze se na razne načine da zaštite sebe i korisnike. Rade pod velikim pritiskom, izloženi su povećanoj mogućnosti da se zaraze Corona virusom i usprkos svemu poduzimaju sve mjere kako Corona virus ne bi ugrozio život i zdravlje naših korisnika. Nažalost, sustav socijalne skrbi koji je dug niz godina potkapacitiran, je iscrpljen. Usprkos svim naporima koje su zaposlenici uložili, Corona virus je ušao u domove za starije i nemoćne, zarazili su se štićenici i zaposlenici, nažalost bilo je i nekoliko smrtnih slučajeva.
Vlada, krizni stožer, javnost, a resorno ministarstvo prije svega, umjesto da zahvali zaposlenima u sustavu socijalne skrbi što su toliko dugo, kao ni u jednoj drugoj državi na svijetu, uspjeli zadržati taj agresivni virus izvan ustanova, oni ih puštaju da se sami nose sa stigmatizacijom, javnim linčem, prijeti im se na društvenim mrežama, prijeti im se kaznenim prijavama, obrađuje ih policija i državno odvjetništvo. Ti ljudi to nisu zaslužili. Oni ne traže javnu hvalu, iako su ju zaslužili, međutim traže da oni koji bi trebali znati koliko i kako rade u ovim iznimno teškim vremenima cijene i poštuju njihov rad.
Gotovo svakodnevno se priča o smanjenju plaća u sustavu socijalne skrbi, a ovim bi ljudima trebalo platiti bar ono što im i po Kolektivnom ugovoru pripada za rad u ovakvim uvjetima, prije svega plaćanjem prekovremenih sati. Ministarstvo bi trebalo zatražiti od ravnatelja da, bar dok traje izvanredna situacija, ne tjeraju zaposlenike na godišnje odmore ukoliko oni to ne žele. Umjesto toga trebalo bi im omogućiti stalna testiranja na Covid 19 jer postoji opravdana bojazan da je brojka zaraženih u ustanovama daleko veća od službene.
Još jednom apeliram na ministricu Bedeković i na sve zaposlenike u ministarstvu da se zaposlenicima u sustavu socijalne skrbi vrati dignitet, da osjete da Ministarstvo brine o njima, da se ljude koji ukazuju na manjak zaštitne opreme i sredstava, na propuste u organizaciji posla sasluša, a ne da ih se omalovažava i šikanira, jer zaposlenici koji rade u neposrednom kontaktu sa korisnicima su najvažniji kotačić u sustavu i bez tih vrijednih i humanih ljudi ovaj sustav ne može opstati.
Jadranka Dimić, predsjednica SZDSSH
