Tri četvrtine socijalnih radnika trpi nasilje
Tri četvrtine socijalnih radnika, prema istraživanju sindikata, bilo je tijekom obavljanja posla izloženo agresiji korisnika, odnosno fizičkom nasilju ili ozbiljnim prijetnjama.
Tri četvrtine.
Iznimka su, dakle, oni koji se s nasiljem nisu susreli: teško da postoji ikoja druga javna djelatnost, osim policije, koja uopće može pojmiti ovakvu izloženost nasilju.
Ne treba to posebno čuditi: socijalni radnici rade isključivo s ljudima s najtežim problemima koji očekuju brzo i efikasno rješenje, rade u sustavu koji je desetljećima zapušten i bez adekvatnih alata kojima se problemi rješavaju, u institucijama u kojima – prema službenim sistematizacijama, jer bi prema potrebama posla brojke bile još poraznije – nedostaje između 25 i 30 posto stručnjaka.
Njima se obraćaju ovisnici, obiteljski nasilnici, njihove žrtve, siromašni, bolesni, osobe lišene poslovne sposobnosti, parovi koji se rastaju… Svaka se osoba u trenutku kad ulazi u Centar za socijalnu skrb – a izuzeci samo potvrđuju pravilo – nalazi na dnu: egzistencijalnom, emocionalnom, fizičkom ili nekoj od kombinacija. I dolazi po rješenje.
A socijalni radnici mogu ponuditi onoliko koliko mogu – najčešće malo, tako malo da je posve jasno da će svako rješenje izazvati bijes korisnika i dodati još koju kapljicu na svakodnevnu frustraciju socijalnog radnika.
Je li 800 kuna socijalne pomoći čovjeku koji je ostao bez posla dovoljno da preživi mjesec dok ne nađe novi posao? Nije. Misli li socijalni radnik da mu je to dosta? Ne, naravno da ne misli. Ali ne može ponuditi više.
Žena žrtva nasilja nakon što joj istekne dopušteno vrijeme boravka u skloništu nema gdje s djecom i traži rješenje od socijalnog radnika. A što joj on može ponuditi? Sustav nema niti jedan stan na raspolaganju da u njemu zbrine takvu obitelj. Može im dati jednokratnu pomoć. Misli li socijalna radnica da je to dovoljno? Misli li da je, eto, odlično obavila svoj posao gledajući kako se žrtva vraća nasilniku jer nema gdje drugdje? Ne, osjeća se kao gubitnik.
S ovakvim profesionalnim porazima, s frustracijom koja ne prestaje, socijalni se radnici susreću svaki dan. Uz sve to, moraju se nositi s bijesom korisnika koji ne dobivaju ono čemu su se nadali. Bez obzira na to što najčešće ne mogu osobno ni na koji način utjecati na ono što mogu, a što ne mogu ponuditi, socijalni radnici su jedini do kojih korisnik može doći i jedini na kojima se može iskaliti.
Znači li to da su naši socijalni radnici izvrsni, bezgrešni? Nisu, sasvim sigurno. Ima ih loših, nezainteresiranih, grubih, bahatih. Ali sigurno ne u onoj mjeri u kojoj se to čini. Jer, vojska nezadovoljnih rješenjima socijalnih radnika stvorila je atmosferu u kojoj svatko može nekažnjeno pljucnuti na socijalnog radnika, a socijalni se radnik ne može obraniti ni istinom jer ju, prema zakonu, ne smije iznositi – mora čuvati identitet korisnika.
Fizički se može zaštititi još manje: u centrima nema zaštitara (u onima u kojima su angažirani, zapravo su u ulozi portira jer ne smiju nositi oružje), nema detektore metala, stručnjaci nemaju status službene osobe, nemaju ni alarm koji bi mogli uključiti ako stvari krenu po zlu.
Vrh sustava toga se sjeti samo kada dođe do najgoreg, kao jučer, iako stručne udruge i sindikati svakodnevno upozoravaju: Izloženi smo u potpunosti. Nas 78 posto doživjelo je nasilje.
