Na zadnjem sastanku pregovaračkih odbora Vlade RH i sindikata javnih službi, od strane predstavnika Vlade RH u više je navrata izrečena konstatacija kako je sindikatima krajem 2016. godine ponuđeno sklapanje nagodbe po pitanju neisplaćenih potraživanja temeljem Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, a koju sindikati nisu prihvatili tj. netočna konstatacija da su sindikati javnih službi imali priliku sklopiti nagodbu, ali da su to propustili učiniti.

Navedena konstatacija nije točna iz razloga jer je Vlada predloženom nagodbom pokušala progurati rješenja koja nisu bila dogovorena na sastanku i koja zapravo nisu bila niti provediva, čak i da su ih sindikati htjeli prihvatiti. Govoriti o tome i isto interpretirati na način kao što to čini predstavnik Vlade predstavlja manipulaciju sa svima onima koji nisu bili sudionici tog procesa.

Slijedom navedenog, u nastavku dostavljamo objektivan prikaz okolnosti zbog kojih do nagodbe nije došlo.

 

Pregovore smo završili u petak, 9. prosinca 2016. dogovorom o tekstu Sporazuma o osnovici za 2017. godinu po kojemu je osnovica trebala rasti u dva navrata po 3% tijekom godine. Dogovoreno je i da se nastave pregovori u siječnju 2017. godine oko bržeg rasta plaća u javnim službama od rasta plaća u privredi u idućim godinama te pregovori o nagodbi za postojeći dug za 2016. godinu.

Sutradan, u subotu, 10. prosinca 2016., na zaprepaštenje sindikalnih članova radne skupine za izradu teksta Sporazuma, predočen je drugačiji prijedlog od onoga koji smo dogovorili dan ranije.

Po tom prijedlogu sindikatima je stavljeno na stol da potpišu kako dug Vlade prema zaposlenicima u javnim službama za 2016. godinu ne postoji. Članovi radne skupine odmah su alarmirali čelnike sindikata pa je cijeli vikend protekao u raspravama. Odmah iza toga, u ponedjeljak, 11. prosinca 2016. na sastanku koji je protekao u mučnoj atmosferi slušali smo punih sedam sati nagovaranja da takav izmijenjeni prijedlog potpišemo jer, prvo, navodno Sporazum o osnovici za plaće nije pravno valjan, a drugo, ako i jeste, neke njegove odredbe negiraju postojanje duga za 2016. godinu. Sedam i pol godina, koliko je na snazi bio Sporazum o osnovici za plaće iz 2009. godine, nitko nije dovodio u pitanje pravnu valjanost niti Sporazuma niti njegovih Izmjena i dopuna iz 2011. godine. Nitko to nije dovodio u pitanje sve do trenutka kada je Sporazum stigao na naplatu. Tada su se počeli izvlačiti razni argumenti i pravna tumačenja kojima se pokušala osporiti valjanost navedenih kolektivnih ugovora.

 

Sindikalni čelnici nisu niti mogli niti smjeli bez suglasnosti sindikalnih tijela ili referenduma među članovima odreći se njihovih prava. Naime, svi naši članovi znaju da je dug Vlade prema svakome od njih nastupio 1. siječnja 2016. i da je od tog trenutka taj dug postao njihovo individualno pravo. Tog prava može se samo svaki član pojedinačno odreći i to u formi nagodbe. Sindikat to u njihovo ime nikako ne može.

Sindikati takvo postupanje predstavnika Vlade smatraju ne samo nekorektnim, već i besmislenim jer se od sindikalnih predstavnika tražilo nemoguće.

Međutim, Sindikat može ugovoriti okvirnu nagodbu s Vladom, kao vrstu preporuke članovima. I samo smo o takvoj vrsti nagodbe s Vladom mogli pregovarati. Međutim, Vlada sindikatima nije ponudila nagodbu, već Dodatak Temeljnom kolektivnom ugovoru tj. ugovor s odredbom po kojoj potraživanja nikada nije niti bilo. To je bio način koji bi bitno osnažio pokušaj Vlade da potkopa pravnu valjanost Sporazuma o osnovici za plaće. Odredbu po kojoj bi se sindikati složili da ne postoji potraživanje iz 2016. godine niti jedan sindikat iz javnih službi nije htio, niti mogao potpisati. Tražilo se nemoguće i to je jedini istiniti razlog zbog kojeg nagodba između Vlade i sindikata javnih službi po ovom pitanju nije sklopljena.

Pregovore u studenome i prosincu 2016. godine vodio je ministar rada Tomislav Čorić. Oslanjao se na vanjskog pravnog savjetnika, gospodina Viktora Gotovca, profesora radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koji je po mišljenju sindikata osoba koja je destruirala put ka dogovoru. Gospodin Gotovac nije angažiran kao savjetnik, već kao advokat Vlade. To znači da nije angažiran da bi povezao dvije strane i pokušao pronaći dogovor, već je angažiran u cilju da se dogovor ne postigne. To se vidi po nizu njegovih pravnih sugestija koje su nas udaljile od sklapanja ugovora i među socijalnim partnerima stvorile nepovjerenje. Izravna je posljedica takvog njegovog postupanja da kod neupućenih i neiskusnih ministara proizvodi zazor i strah od sindikata. Što je više iracionalnog straha, to je angažman pravnih stručnjaka sigurniji. On je osoba koja je zapravo sugerirala Vladi odredbe suprotne dogovoru pregovaračkih timova i time onemogućila potpis na već usuglašeni ugovor dan prije.

No, za takvu situaciju odgovoran je onaj tko angažira osobu koja svoja stručna znanja i autoritet nastavnika na Sveučilištu koristi na jedan posve neprihvatljiv način. Vlada koja angažira ovakvog stručnjaka i koja sa sindikatima pregovara na način kako je u ovom slučaju pregovarala, očito ne razumije što znači socijalni dijalog i pregovaranje u dobroj vjeri te je isključivi krivac za to što do dogovora sa sindikatima nije došlo.